vmtgm
   
TRADICIJSKA GLAZBA
»Osnovna obilježja
»Podjela i motivsko-tematsko određenje
»Glazbeni randevouz
»Ples
»Glazbene skupine
»Skladatelji, melografi, pedagozi
»Muzikalije
»Izvedba i javni život
»Postupci
»Izvođački stilovi i njihovi predstavnici
»Tumačenje - značenje - uloga
»Glavni znak identiteta
»Kritički osvrt
»Obrazovni sustav
 

KORDOFONA ILI ŽICOZVUČNA GLAZBALA

Međimurska najjednostavnija žičana glazbala su goslice, dvije vlažne lučne kukuruzovine ili dva lijeskova luka s napetom mokrom špagom koji se prevlače jedan preko drugog i suhi svinjski napuhnjeni mahur koji se umetao u lijeskov luk s napetom špagom, držao među nogama u sjedećem položaju i podupirao trbuhom, dok se drugim sličnim lukom prevlačilo preko luka prvoga, pri čemu bi istodobno nastajali viši i dublji ton.

 
citure
Cit(o)re/kosalke/trontolje

Bordunske cit(o)re/kosalke/trontolje/trontule seljaci su krajem 20. stoljeća ručno izrađivali po uzoru na tvorničke akordičke/harfen/mandolin-cit(o)re na kojima se sviralo prema papirnatim grafičkim podlošcima nalik tabulaturama. Radi se o solističkom glazbalu s jednom melodijskom i dvije basovske žice napete preko plosnate drvene hvataljke s okruglom glasnjačom. Svira se trzanjem žica kožnom trzalicom ili drvenim štapićem. Žice se skraćuju pritiskom prstima. Dublji, bordunski ton proizvodi se istrzavanjem basovskih praznih žica iste visine. Srodan mu je cimbal cimbole/cimbul(j)e, no s većim brojem žica različite debljine, napetima nad drvenom trapezoidnom zvučnom kutijom. U žice se udara dvama drvenim batićima capama, a glazbalo se drži ispred sviračeva tijela ovješeno mu o vrat. Sviralo se solistički ili unutar mužikaša, glazbenih sastava s jednom violinom ili više njih i s bajsom, uz ples ili pjevanje. U Međimurje ga je krajem 19. stoljeća donijela mađarska romska obitelj Vendela Pastora, odakle se proširilo u Podravinu, Hrvatsko zagorje i u Prigorje.

 
cimbal
Cimbal
Foto-arhiv: Lado

Tambure su glazbalo tipa dugovrate lutnje koje se najvjerojatnije razvilo iz žičanoga glazbala stare Mezopotamije, odnosno laute staroga Egipta. Kao dvožičano glazbalo na Balkan su ga u 15. st. donijeli turski janjičari. Ono je seobom Bunjevaca i Šokaca iz Bosne najprije doprlo u Slavoniju i Bačku, gdje se do sredine druge polovice 18. stoljeća sviralo solistički.Sastoji se od drvenog trupa sa zapinjačom za žice, s konjićem preko kojih se zatežu žice i s glasnjačom na kojoj danas veći zvučni otvor zamijenjuje nekadašnjih 8-24 rupica, zatim od dugog vrata s hvataljkom na kojoj su poprečni pragovi i kobilica s urezima za žice, te od pužolike glave s vijcima, odnosno s mehanizmom za zatezanje čeličnih žica. Na današnjih nekoliko tipova tambura istrzavanjem žica trzalicom od kore, pera, roga ili plastike istodobno se izvode vodeća i prateća dionica: jednoglasne s 2-4 žice, dvoglasne s 2-4 žice, troglasne s 4-6 žica, četveroglasne s 4-6 žica, te višeglasne s većim brojem žica. Zbog zahtjeva skupnog muziciranja, na Prvoj konferenciji tamburaških stručnjaka 1958. u Novom Sadu prihvaćeni su jedinstven sustav tamburaških glazbala (bisernica I/pređerica/prima(šica) i II/kontrašica, brač I i II, E-brač/basprim/čelović, čelo, beglajt/bugarija/kontra/kontrovaca i ba(j)s/berda/begeš/tur) i četvoroglasni kvartni ili srijemski sustav ugodbe koji se početkom 20. st. u Bačkoj i Srijemu razvio iz troglasnoga, zbog čega se kvintna ugodba (utemeljitelja Franje Kuhača i Mije Majera i popularizatora Milutina Farkaša) ili Farkašev sustav, prvotno rašireniji prakticira na užem području Hrvatske. Na najmanjoj pređerici i nešto većoj kontri svira se melodija, na većem braču, ugođenom prema Farkaševu tonskom sustavu, svira se melodija za oktavu dublje, na još većem čeloviću i čelu sviraju se još dublje tonove, na beglajtu sličnom gitari, svira se ritamska, a na trožičanom bajzu/bojzu nalik kontrabasu basovska se pratnja istrzava prstima ili trzalicom, odnosno izvlači gudalom preko žica. Solistička tamburica četverožično je solističko glazbalo na kojem se zvuk proizvodi istrzavanjem žica ugođenih na isti ton.
Mada popularna u Zagrebu već 70-ih godina 19. stoljeća, od početka 20. st. hrvatski politički projekti tamburu promoviraju u jedan od glavnih znakova hrvatskog identiteta koji spaja tradicijsko i suvremeno. Tamburaški sastav štru(n)jkača novija je tradicija običajne prakse i u Međimurju. Zahvaljujući hodočašćima na Mariju Bistricu, već od 70-ih godina 19. stoljeća oni su poznati na tlu Međimurja. No, tek je pojedini donjomeđimurski povratnici s rada u Osijeku oko 1910. donose u donje Međimurje. Popularizaciji tamburaške izvedbe pridonijele su od 1957. organizirane smotre tamburaških zborova, kao i pokretanje Smotre tamburaških sastava i orkestara 1995. u Mačkovcu, desetljeće prije održane u Murskom Središću te Udruge tamburaša Međimurja u kojoj Tamburaški orkestar Međimurje broji tridesetak članova.
O svirci čeheka, svirača na violini (h)egedama/goslama svjedoče i srednjovjekovni ‘dijaci’, školovani kroničari stihovanih povijesnih događaja, nabožnih pjesama i pjesama preuzetih iz seoske tradicije. Djelovali su na plemićkim dvorovima, pa tako i na čakovečkom dvoru obitelji Zrinski. Iz njihovih zapisa saznajemo da su na mađarskim dvorovima u 16. stoljeću djelovali stalno zaposleni epski pjevači lautisti, a povremeno i lutajući svirači guslari. Iako pisani podatak s kraja 16. st. spominje vojnu postrojbu Jurja IV. Zrinskog koja je uhitila dva turska Roma-violinista i cimbalista, violina se u Međimurju udomaćila tek u drugoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući mađarskim romskim kapelama.

BAZA PODATAKA - GLAZBENICI I DISKOGRAFSKA IZDANJA
»Izvorna i folklorna glazba
»Rock glazba
»Etno glazba
»Pop glazba
»Jazz glazba
»Ozbiljna glazba
»Višeglasna vokalna glazba
»Duhovna glazba
»Kompilacije
MEĐIMURJE - OPĆA OBILJEŽJA
»Prirodna obilježja
»Flora i fauna
»Horonimi
»Povijest
»Gradovi
»Etnografska baština
»Svjetonazori i duhovnost kroz vjekove
»Suvremeno doba
»Kontinentalni turizam
LITERATURA I DRUGI IZVORI | ZAHVALE | KONTAKT


Autorski projekt odobren na Natječaju PUK 2009. Ministarstva kulture i Ministarstva gospodarstva RH | Autorica: Lidija Bajuk, dipl. etnologinja i antropologinja | Izvor:  >Matapur<  i >Kerykeion, lira i sandale< (multimedijalni audio-album i stručna knjiga Lidije Bajuk pred objavljivanjem) | Suradnici: Josip Bajuk, Katarina Bajuk, Ante Rozić, Nina Šala, Antun Božić | Fotografije: Ante Rozić, Josip Bajuk, Lidija Bajuk | Web master: Andrijana Marković
matapurlidija_bajukpozitiv_film