vmtgm
   
TRADICIJSKA GLAZBA
»Osnovna obilježja
»Podjela i motivsko-tematsko određenje
»Glazbeni randevouz
»Ples
»Glazbala
»Glazbene skupine
»Skladatelji, melografi, pedagozi
»Muzikalije
»Izvedba i javni život
»Postupci
»Izvođački stilovi i njihovi predstavnici
»Tumačenje - značenje - uloga
»Glavni znak identiteta
»Kritički osvrt
»Obrazovni sustav
 

SREDNJI VIJEK

Hrvati su se kao dio slavenske zajednice zajedno s Avarima na područje Međimurja naseljavali na prijelazu iz 6. u 7. st. U 8. st. bilo je sastavnim dijelom Sklavinije - kneževine Bosanske Hrvatske. Ubrzo su ih Franci počeli pokrštavati i politički integrirati u franačku Donju Panoniju. Iako do danas u Međimurju nisu pronađeni materijalni dokazi, na temelju Milanskog edikta kojim je kršćanstvo priznato i u panonskim krajevima, pretpostavlja se da je kršćanski svjetonazor na području između Mure i Drave poznat već krajem 4. st. te da je najvjerojatnije konačno prihvaćen u 9. st.oljeću, za vrijeme boravka braće Konstantina i Metoda na obalama Blatnog jezera i za njihova puta u Rim.

 
seobe_hrvata
 

U doba dinastije narodnih kraljeva, Međimurje je pripadalo hrvatskoj državi. Naime, od moravskog kneza Svatopluka 892. preuzeo ga je hrvatski ban Posavske Hrvatske. Od svojeg naseljavanja 896. i nakon bitke kod Požuna 907. godine, Mađari su jedan dio autohtonih Panonskih Slavena potisnuli prema Međimurju, a drugi asimilirali. O tom razdoblju svjedoče panonskoslavenske nekropole bjelobrdske kulture u Cirkovljanu i Sv. Jurju u Trnju iz 11. stoljeća.
Dotadašnji posjed rodovskoga društvenog uređenja između Mure i Drave postaje kraljevskom darovnicom hrvatskim, mađarskim, odnosno austrijskim feudalacima. Za vrijeme kraljevanja Petra Krešimira IV. (1057.-1073.) bio je u vlasti hrvatskih plemićkih obitelji Lapšinović i Polic. Brat hrvatske kraljice Jelene, udovice kralja Zvonimira, ugarski je dvor silom nastojao ostvariti baštinsko pravo na hrvatsku krunu, što mu je uspjelo nakon pogibije posljednjega hrvatskog kralja Petra Svačića 1097. na Gvozdu. Međimurje je podređeno Zagrebačkoj biskupiji koja je utemeljena 1094. godine. Hrvatska i Mađarska ostale su i nakon potpisivanja 1102. državnog ugovora Pacte convente samostalne i neovisne države, kraljevom osobom povezane u personalnu uniju, u kojoj je kao kraljev zamjenik Hrvatskom vladao hrvatski ban.
Nasljednici ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana Međimurje su dodijelili križarskim vitezovima koji su se okupljali u Sv. Križu. U ispravi kojom je kralj Emerik nekadašnjoj čakovečkoj župnoj crkvi sv. Mihovila u današnjem Mihovljanu dao određene povlastice, Međimurje je prvi put kao jedinstven posjed imenovano 1203. godine, mijenjajući vlasnike među sukobljenim lokalnim feudalacima, vlastelom, kraljevim službenicima i Crkvom, naizmjence pripadajući Ugarskoj i Slavoniji. Budući da su u 13. st. zaladska, šomoćska i baranjska županija u južnoj Mađarskoj pripadale Hrvatskoj, Međimurje je kao dio zaladske županije pripadalo hrvatskoj državi. Politički naziv Slavonija odnosio se na sjevernu Hrvatsku, hrvatsko područje najbliže Mađarskoj, a naziv Hrvatska i Dalmacija na južnu.

 
bela_iv
Bela IV.

U znak zahvalnosti što su mu pomogli u bijegu pred Tatarima, ugarski je kralj Bela IV. u 13. stoljeću pojedinim plemićima dodjeljivao vlasništvo nad imanjima, a naseljima slobodarski status. Zbog toga se nakon prestanka tatarske opasnosti u Međimurju razvijaju graditeljstvo, trgovina i obrt. O tome svjedoči arheološko nalazište Gradišće kod Nedelišća iz 13. stoljeća.
Hrvatski je ban Stjepan Lacković na području Međimurja sredinom 14. st. ustrojio jedinstven feudalni posjed sa sjedištem u čakovečkoj utvrdi. Nakon izumiranja dinastije Arpadovića koji su u Hrvatskoj i Mađarskoj vladali dva stoljeća i nakon borbi za hrvatsko-ugarsko prijestolje, Hrvati su Mađarima nametnuli kraljeve iz obitelji Anjou jer su se zbog savezništva s Karlom Robertom Anžuvincem nadali pomoći Napuljskog Kraljevstva u borbama protiv Mlečana. Krajem 14. st. Međimurjem su gospodarili braća Kanižaj, dobivši ga u posjed za vjernost i pomoć kralju Zigmundu Luksemburškom u ustanku koji su predvodili prijašnji vlasnici Lackovići. Godine 1405. međimurski posjed preuzeli su grofovi Celjski. U tom je razdoblju i hrvatsko-ugarski kralj Zigmund kraće vrijeme boravio u čakovečkoj utvrdi.

 
matija_korvin
Matija Korvin

Nakon smrti Ulrika Celjskog, Međimurje je sredinom 15. st. bilo pod vlašću kralja Matije Korvina. Iako su od 1490. do 1516. Hrvatskom i Ugarskom formalno vladali slabi vladari iz dinastije Jagelović, na čelu Hrvatske bili su moćni banovi, doprinijevši obrani hrvatskih zemalja od Turaka. Budući da je nedostajalo novaca za obranu zemlje, kralj je Međimurje 1473. prodao Ivanu Ernuštu, švedskom Židovu koji je imenovan doživotnim banom Slavonije.
U Arhivu zagrebačkog Kaptola čuvaju se rukopisni popisi župa Zagrebačke biskupije iz 1334. i 1501. godine s nazivima župnih naselja i tadašnjih granica biskupije, podijeljene u 14 manjih crkveno-upravnih područja arhiđakonata (Gora, Zagorje, Svetačje, Gušće, Zagreb, Dubica, Komarnica, Gorica, Kalnik, Vaška, Čazma, Varaždin, Bekšin, Vrbovec) na čelu s kanonicima arhiđakonima: od Bosiljeva prema Cetingradu na jugu i do ušća Sane u Unu na istoku, do Bosanskog Petrovca na jug, do Glaža na istok i prema Savi na sjever, zatim Savom do Stare Gradiške, Sloboštinom na Psunj i Papuk, pa od Slatinskog Drenovca na Dravu do njezina utoka Mure, istočno od Mure uz tok Pake, Krke i Lendave, dalje na jug Murom do Raskrižja i do Macinca, te na zapad Dravom do Ormoža i najzad Maceljskom gorom, Sutlom, Breganom, Žumberačkom gorom, obuhvaćajući Metliku i Črnomelj, do Kupe i Bosiljeva. Međimurje je u 14. st. pripadalo arhiđakonatu Bekšin, imenovanom prema Bečehelju (Becshelyju), danas u Mađarskoj. Prekmurski dio bekšinskoga arhiđakonata ostao je u sastavu Zagrebačke biskupije do 1777. godine, kada je pripojen novoosnovanoj Sombateljskoj biskupiji, imenovanoj prema mjestu Szombathely. To govori da su Prekmurje i dio mađarskog Pomurja više od šesto godina bili u sastavu Hrvatske. Usprkos nastojanjima mađarske crkvene vlasti da međimurske župe izdvoji iz Zagrebačke biskupije i odluci cara Franje Josipa I. da se 1875. Međimurje uklopi u Vesprimsku biskupiju, to se nije dogodilo zahvaljujući diplomatskim aktivnostima Zagrebačke biskupije.
Na temelju nasljednoga patronatskog prava pojedini feudalci su kao koloratori ili patroni osnivači i graditelji crkvenih župnih ustanova, do 18. st. župama darivali zemlju kojom su župnici štitili crkveno pravo, zauzvrat si priskrbljujući pravo utjecaja na biranje župnika i nadziranja na upravljanje župnim posjedom.

 
naselja
 

Budući da su jugoistok Zaladske i jugozapad Šomođske županije današnje Mađarske do osnivanja Sombhateljske biskupije u 18. st. pripadali Zagrebačkoj biskupiji, dio starosjedilačkih Međimuraca naseljenih u naseljima Ratkovicima, Serdehelju, Sepetniku, Mlinarcima, Sumartonu, Pustari, Petribi, Bajči, Fičehazu i Keresturu, danas živi izvan domovine.

BAZA PODATAKA - GLAZBENICI I DISKOGRAFSKA IZDANJA
»Izvorna i folklorna glazba
»Rock glazba
»Etno glazba
»Pop glazba
»Jazz glazba
»Ozbiljna glazba
»Višeglasna vokalna glazba
»Duhovna glazba
»Kompilacije
MEĐIMURJE - OPĆA OBILJEŽJA
»Prirodna obilježja
»Flora i fauna
»Horonimi
»Gradovi
»Etnografska baština
»Svjetonazori i duhovnost kroz vjekove
»Suvremeno doba
»Kontinentalni turizam
LITERATURA I DRUGI IZVORI | ZAHVALE | KONTAKT


Autorski projekt odobren na Natječaju PUK 2009. Ministarstva kulture i Ministarstva gospodarstva RH | Autorica: Lidija Bajuk, dipl. etnologinja i antropologinja | Izvor:  >Matapur<  i >Kerykeion, lira i sandale< (multimedijalni audio-album i stručna knjiga Lidije Bajuk pred objavljivanjem) | Suradnici: Josip Bajuk, Katarina Bajuk, Ante Rozić, Nina Šala, Antun Božić | Fotografije: Ante Rozić, Josip Bajuk, Lidija Bajuk | Web master: Andrijana Marković
matapurlidija_bajukpozitiv_film